Mnogim sudskim tumačima (uključujući i autoricu ovog teksta) kosa se diže na glavi već na sam spomen Pravilnika o sudskim tumačima.
Zašto?
Iz više razloga.
Prvi je taj što je Pravilnik donesen 2008. godine – i u njemu su i danas propisane cijene našeg rada. Pravilnik nije zakon i tih se cijena u načelu ne moramo držati. Tržište je ipak tržište.
Ali u radu s državnim institucijama zapravo nemamo izbora.
One se strogo drže teksta pravilnika, što u stvarnosti znači da mi u 2026. godini radimo po cijenama iz 2008.
Mislite li da bi isti ti koji se pozivaju na pravilnik pristali danas raditi za plaću iz 2008.?
Sumnjam.
E-savjetovanje za novi pravilnik završilo je u prosincu 2025. I dalje ne znamo kada će novi pravilnik biti donesen. Ono što, međutim, svi već znamo jest da pravila propisuju oni koji često nemaju stvarni uvid u to kako ovaj posao izgleda u praksi.
Odluke dolaze „odozgo”, iz Ministarstva pravosuđa, a dosadašnja iskustva pokazuju da za struku koju uređuju nema previše sluha, ni razumijevanja.
Rješenja o imenovanju čekaju se mjesecima. Ponekad se sudski tumači nađu u situaciji da ne mogu raditi jer je prethodno rješenje o imenovanju isteklo, a novo još nije potpisano – jer je, primjerice, ministar na službenom putu.
U međuvremenu se traže administrativne obveze, poput vođenja dnevnika ovjera, kao da digitalni alati ne postoje. Kao da pola komunikacije i dokumenata danas ne funkcionira u digitalnom obliku. Kao da se ne zna da mnoge klijente nikada ni ne sretnemo uživo.
Primjerice, pomorcima često treba samo skenirani ovjereni prijevod.
Ono čega se mnogi boje, a praksa e-savjetovanja to već potvrđuje, jest da takvi procesi sami sebi postaju svrha. Stvara se privid da se struku pita, dok se u stvarnosti odluke već unaprijed donose.
Ono što je zamišljeno – to će se i provesti.
Samo nitko ne zna kada.
A mi, sudski tumači, i dalje moramo raditi po cijenama iz 2008.
Protek vremena i inflacija… i to su očito samo riječi.
