U pravnom kontekstu često se polazi od pretpostavke da je uloga tumača jednostavna: prevesti sve što čuje s jednog jezika na drugi. Takav pogled, međutim, zanemaruje stvarnu složenost pravnog prevođenja i odgovornost koju taj posao nosi.
Cilj pravnog prevoditelja nije puka jezična konverzija, nego omogućavanje razumijevanja i učinkovite komunikacije. Upravo zato pravne prevoditelje i sudske tumače treba promatrati kao profesionalce čiji je rad reguliran etičkim i profesionalnim standardima, a ne kao tehničke “kanale” kroz koje prolazi tekst.
U praksi, osobito u Hrvatskoj, problem dodatno otežava nedostatak jasne i precizne definicije uloge pravnog prevoditelja. Neujednačeni kriteriji imenovanja, nedostatak funkcionalnog registra i ad hoc rješenja doveli su do toga da se važnost jezika i komunikacije u pravnom postupku često podcjenjuje.
Jedna od najvećih zabluda jest shvaćanje tumača kao neutralnog i nevidljivog stroja koji mehanički prenosi riječi. Brojni autori upozoravaju da je takva neutralnost više teorijski ideal nego ostvariva činjenica. U stvarnosti je tumač aktivni sudionik komunikacije, treća strana koja neizbježno utječe na tijek i ishod interakcije.
Kako ističu suvremene teorije tumačenja, tumačenje nije samo prevođenje s jednog jezika na drugi (interpreting as translation), nego i oblik interakcije (interpreting as interaction). Jezici se nikada ne podudaraju u potpunosti, a razlike između pravnih sustava dodatno produbljuju taj jaz. Upravo je zadaća pravnog prevoditelja premostiti taj prostor nerazumijevanja.
Zbog toga je pogrešno govoriti o “nevidljivom tumaču”. Tumač je prisutan, vidljiv i odgovoran. Pravni prevoditelj nije stroj koji prevodi, nego jezični posrednik čiji je cilj omogućiti da se strane u postupku doista razumiju. Bez tog ljudskog faktora, pravno prevođenje ne bi bilo tumačenje, nego puka konverzija — i kao takva, nužno manjkava.
